Godina izdanja: 2008
ISBN: 978-953-260-057-5, 978-953-7067-62-5
Autor: Domaći
Jezik: Hrvatski

Dmitrij Prigov : Živjet ćete u Moskvi! *6273*11-2022
Živit ćete u Moskvi ! Dmitrij Prigov
poznatog ruskog neoavangardnog pisca Dmitrija Prigova
Rukopis u smislu romana
Dmitrij Prigov autor
izdavač: Disput ,Hrvatsko filološko društvo Zagreb 2008.g ISBN 978-953-260-057-5, 978-953-7067-62-5
Povez broš,latinica, hrvatski jezik, 300.strana, format: 20x 12,5 cm,težina 360.grama
stanje: nekorišteno - novo✔️
Za Živjet ćete u Moskvi! učeni ruski pisac Andrej Sinjavski rekao bi da su odličan odslik `sovjetskog baroka` sjećanja na strašna vremena 40-ih i 50-ih godina XX. stoljeća, doba koje su obilježila dva znamenita povijesna lika (i, tobože, antipoda): krvolok Josif Visarionovič Staljin i petljavac Ni-kita Hruščov. Dmitrij Prigov oživio je spomenutu epohu prikladnom retorikom `sudnjega dana` apokaliptičnim slikama, ritmom neprestanog ježenja kože i prenapetim živcima autentičnog svjedoka. Njegova je Moskva zgarište civilizacije, potopljen, opožaren, popljuvan i opljačkan zagrobni prostor iz kojega se zbilja svašta može iščitati. Cijela povijest sovjetskog imperija, rekli bismo. Pisac tu figurira prije svega kao biološka činjenica, kao kroničar uključen u tekst (junak, `personaž` i slično), a onda i kao dio natprirodne stihije od tjelesnih izlučevina raznih agregatnih stanja koja megapolis pretvara u biblijsku inačicu `zla na Zemlji` Duhovnu dimenziju ovog hipertrofiranog, gogoljevskog svijeta drži autoritet milicije (otjelovljen u milicionaru Petji) te božanstva Lenjin i Staljin.
Živjet ćete u Moskvi! možda su pravi memoari, a možda i nisu. Možda je autor pretjerao u `dočaravanju` zlatnog doba svoje mladosti.
`Živjet ćete u Moskvi!` osebujan je tekst velikog ruskog neoavangardnog pjesnika, kipara i konceptualnog umjetnika Dmitrija Prigova, pisca koji je jednom ustvrdio da je tijekom života napisao više od 36.000 pjesama, a čijim stvaralaštvom se na sebi svojstven način pozabavio i KGB. Tajna služba je, naime, umjetnika 1986. godine strpala u psihijatrijsku bolnicu, odakle je pušten nakon protesta niza uglednih kolega. Rođen krajem 1940., preminuo 2007. godine, začudni autor je na godinu dana istjeran s akademije zbog, kako je glasio službeni razlog, umjetničkog formalizma. Velik dio svog opusa morao je izdati u samizdatima i tamizdatima. Ništa čudno - ako je suditi po ovom `rukopisu u smislu romana`, što je opis koji stoji ispod naslova, jasno je da činovnici kulture zaposleni u zemlji boljševika nisu mogli probaviti ni jedno slovo Prigovljevog opusa.
Sve je u ovom rukopisu gargantueskno hipertrofirano do groteske i gađenja, pa grad izlučuje goleme količine ljudske mase, na što se, kaže pisac, organiziraju radne akcije `mahnitog mučenja dječice. Milicija je svakodnevno uporno i strpljivo sve dovodila u red. Malu djecu razvozili su kamo je trebalo - u bolnice, u sirotišta, kućama i u mrtvačnice`. U tekstu sve vrvi od najezda štakora, živih mrtvaca, njemačkih zarobljenika, američkih špijuna, pomahnitalih sugrađana ili otkinutih ruku i nogu. Ljudska tijela opisuju se kao materija, gumena masa, tekuća bljuzga koja se prelijeva ulicama, materijal za oblikovanje, sasvim u skladu s tradicionalnom potpunom beznačajnošću pojedinca, te totalitarnom prirodom neljudske države koja je u ime ideologije poricala svaku stvarnost. Rađale su se u glavama sovjetskih ideologa posve nadrealne ideje, poput isušivanja svjetskih oceana, preusmjeravanja rijeka tako da umjesto sjevera prema jugu teku od juga na sjever, ili pretvaranja Moskve u luku na pet mora.
Nimalo slučajno, Prigovljevo nadrealno pripovijedanje odgovara tim zamislima koje su se postavljale iznad svake realnosti. Zlobno rečeno, Prigov je realist upravo onoliko koliko su komunisti ostvarili svoj utopijski svijet.
Konkretno govoreći, svijet u ovom djelu oslobođen je uobičajenih ograničenja, te logičkih i fizičkih veza koja inače postoje među predmetima. Pripovijedanje počinje naizgled nevino, u doba velikih komunalnih stanova četrdesetih godina i pripovjedačevih dječjih nestašluka.No, danas pokojni Prigov se potom opsesivno koncentrira na naizgled slučajni element iz prethodnih rečenica, te razvija apsurdne digresije, a potom digresije na digresije.
Posebno je upečatljiv opsežan opis općeg šoka, gotovo šizofrenog stupora koji nastaje po smrti Velikog Staljina. Posljedice su nezamislive: gravitacija privuče čitavo stanovništvo SSSR-a prema glavnom gradu, da bi se putem pretvorilo doslovce u tekuću lavu, odnosno magmu koja hrli vulkanu, dok se Moskovljani u transu tuku po svojim licima. `Cijeli grad pretvorio se u gomile čudovišta koje se ljuljaju i pomalo gmižu`, kaže pripovjedač, i dodaje `čak ni riječ ni prianjala uz njega`. Staljin je doslovce ono neizrecivo, nadnaravno, Lacanovo `realno` - koje u romanu stalno prijeti svojim užasom, ili je biblijski Jahve, entitet toliko singularan da je uz njega nemoguće staviti ikakav pridjev, nego znači jednostavno `Ja sam koji jesam`. Prigov stvara kaotičan svijet, u kojem se ljudi bacakaju u svim smjerovima, udaraju u različite društveno-ideološke formacije, pretvaraju se u metamorfozirana tjelesa koja se klatare po višedimenzionalnom prostoru. Sve u svemu, jedna društveno – ideološka fantastika.
Prigov je i vrlo zaigran autor, a ironija je dominatno obilježje od prve do posljednje stranice. Dječji rat protiv kapitalizma-imperijalizma, simboliziranog u američkoj ambasadi, uzrokovan je tako ptičjim izmetom, a opisu iznimno zazornih tema prilazi se vrlo lagodno. Pričajući o kanibalizmu tijekom strašnog holodomora, zbog kojeg Ukrajina tuži Rusiju za genocid, Prigov će dometnuti kako su seljani razmišljali `tko će se smiriti u tuđem želucu i u jako transformiranom obliku`. Tu je i scena u kojoj Nikita Hruščov jede komadiće pjesnika Andreja Voznesenskog, jasna asocijacija na poetiku pisca Vladimira Sorokina, koji se uostalom i izrijekom spominje.
Tekst karakterizira i izuzetna samosvjesnost i autoreferecijalnost. Roman je tako podijeljen u sedam poglavlja nazvanih jednostavno `Moskva 1` ili `Moskva 6`, uz jedno posebno o milicionaru, te autopoetički predgovor u kojem se doslovce kaže kako je bitno varirati stilove i `ne zapadati u stilistiku`. Početak svakog poglavlja obilježen je zbunjujućim uvodom, u kojem pripovjedač sam sa sobom diskutira o stilu i smislu, a jednom se tvrdi i kako „pripovijedanje postaje sve manje vjerodostojno“. Sklonost zaigranoj i intelektualnoj parodiji, isticanju umjetničkih postupaka, povremeno pretapanje u esej, izravno obraćanje čitateljima te smišljena infantilnost diskursa rezultiraju time da ovi (anti)memoari najviše podsjećaju na eksperimentalno - humoristične romane iz 18. stoljeća kao što su Fieldingov Tom Jones ili Sterneov Tristram Shandy, korpusu iz kojeg postmoderna i inače crpi inspiraciju.
Prigov je u jednom intervjuu istaknuo kako cilj njegovog stvaralaštva i jest dekonstruirati totalitarističke diskurse, što nije ni čudno s obzirom na to da je tijekom komunizma bio, kako kaže `podzemni čovjek“. No, pisac je bio onaj koji se na tristotinjak stranica posljednji nasmijao, opisujući milicionera koji je „vertikalan po definiciji, kao što je, recimo, vojnik po definiciji mrtav i horizontalan`, odnosno milicionar kao „posrednik između države nebeske i države zemaljske“. Za one istančanijeg ukusa, Živjet ćete u Moskvi! zaslužuje najtoplije preporuke.
******
Živjet ćete u Moskvi!` roman je magičnog realizma. Ili, preciznije, „magičnog socijalističkog realizma`. Na svoj genijalan i povremeno apsurdan način Prigov objašnjava ono što se ne da jednostavno objasniti. I u što je još i danas teško povjerovati.
Odlomak:
I jednom je pod okriljem mraka na Crvenom trgu, punom željeza i oklopa, prelazeći iz ruke u ruku, po ramenima generala i maršala prošao otvoreni lijes s ukočenim, mirnim Staljinom, koji nije ispustio ni najmanji zvuk niti je pokazao ikakav vidljiv otpor. Bio je, kao i uvijek, miran i grub. Oni koji su ga nosili i osjećali veliku napetost nekoliko puta su se spotaknuli i uzvrpoljili, zamalo im je opao teret na skliski kamen zamrloga Crvenog trga. Vele da su zamalo svi oni u najnovije vrijeme poumirali na najstrašniji način. Jednome od njih snažna ptica probila je oko sve do posljednje stijenke lubanje. Drugi si je, pijan, iz tko zna kojeg razloga počeo gurati u usta lopticu za tenis od koje se ugušio razjapljenih usta. Treći je, kopajući vrt, iznenada nespretno zamahnuo štihačom, i to tako nezgodno, da si je prerezao vratnu arteriju. U blizini, na nesreću, nikoga nije bilo da mu pomogne ili pozove “hitnu pomoć”. Četvrtom je ušla u uho nekakvo odvratno kukcoliko stvorenje i tamo doslovce sve izjelo. Petoga je u snu ugrizao njegov vlastiti cucak – očito se zabunio u snu. I tako su svi oni skončali.
No sam generalissimus sačuvao je mir. Plovio je valovima ravnodušnog oceana.
Dmitrij Prigov (1940.-2007.), pjesnik, esejist i kipar, jedan je od ikona ruske avangardne umjetnosti. U vrijeme SSSR-a objavljivao je u samizdatima i tamizdatima, najčešće poeziju. No pred kraj života Prigov objavljuje jedan „putopis` - „Samo moj Japan` - i jedne „memoare` - „Živjet ćete u Moskvi!`.